21 poznati pisac i jedan psihoanalitičar daju nam odgovor

Prošlo je više od jednog vijeka od prvog pojavljivanja Uliksa, Džejmsa Džojsa (James Joyce) — prvi put je objavljen u The Little Review  između marta 1918. i decembra 1920. godine — a danas je 96. godišnjica njegovog prvog izdanja u obliku knjige, od strane Silvije Bič. Inače, Džojsu je također rođendan, i ne — to nije slučajnost. Ulysses pisci i čitaoci stalno nazivaju romanom koji mijenja život i umove, i često je na vrhu lista najboljih knjiga ikada. Ali nije toliko voljen kao što se čini. U stvari, mnogi čitaoci — pa čak i mnogi pisci velikih imena — ne vole ili čak mrze Joyceovo remek-djelo. Kako bih ja to znao, pitate se? Pa, tako su rekli. U konačnom zbiru mišljenja, došli smo do neriješenog rezultata – 11 za i 11 protiv – tako da ćete morati sami da odlučite kako se osjećate. Da li ćete pogledati Amazonove recenzije romana s jednom zvijezdom ili ne, u potpunosti je vaša stvar.

ZA:  Uliks je, naravno, božansko umjetničko djelo i živjet će uprkos akademskim ništavnostima koje ga pretvaraju u zbirku simbola ili grčkih mitova. Jednom sam jednom studentu dao C-minus, ili možda D-plus, samo zato što je primijenio na svoja poglavlja naslove posuđene od Homera, a da nije ni primijetio dolaske i odlaske čovjeka u smeđoj kabanici. Nije čak ni znao ko je taj čovjek. Oh, da, neka me ljudi upoređuju sa Džojsom na svaki način, ali moj engleski je šaka jada za Džojsovu šampionsku igru.

– Vladimir Nabokov , u intervjuu iz 1965. godine;

PROTIV: Uliks je mogao proći bolje sa dobrim urednikom… Ljudi uvijek stavljaju Ulysses u prvih 10 knjiga ikada napisanih, ali sumnjam da je ikoga od tih ljudi to djelo zaista dirnulo… Ako ste pisac u Dablinu i pišete djelić dijaloga, svi misle da ste ga preuzeli od Joycea. Cela ideja da on posjeduje jezik, kako se govori u Dablinu, je besmislica. On nije izmislio dablinski naglasak. Kao da zadirete u „njegovo područje“ ili je „dato“ da vam je on „na ramenu“. Sve to mi ide na živce.

– Roddy Doyle , na proslavi rođendana Jamesa Joycea 2004. godine;

ZA:  Smatram da je ova knjiga najvažniji izraz koji je našlo današnje doba; to je knjiga kojoj smo svi dužni i od koje niko od nas ne može pobjeći. Ovo su postulati za sve što imam da kažem o tome, i ne želim da gubim vrijeme čitaoca razrađujući svoje hvalospjeve; dao mi je svo iznenađenje, oduševljenje i užas koji su mi potrebni, i volio bih da to ostane tako.

– TS Eliot , u svom eseju „Uliks, poredak i mit“ iz 1923. godine;

PROTIV: Danas pisci žele da impresioniraju druge pisce… Jedna od knjiga koja je nanijela veliku štetu je Uliks, Jamesa Joycea, koji je čisti stil. Tamo nema ničega. Ogoljen,Uliks je veoma prost.

– Paulo Koeljo za brazilske novine 2012. godine;

ZA: Joyce ima prokleto divnu knjigu. Vjerovatno će vas stići s vremenom. U međuvremenu,  imamo izvještaj da su on i cijela njegova porodica umirali od gladi, ali mogli ste naći cijelu keltsku ekipu svake večeri u „Michaud's“, gdje Binney i ja možemo priuštiti da idemo samo jednom sedmično.

Gertrude Stein kaže da je Joyce podsjeća na staricu u San Francisku. Ženin sin ga je obogatio u Klondyke-u, a starica je išla okolo i pisala svojim rukama i govorila: „O moj jadni Joey! Jadni moj Joey! On ima toliko novca!“ Prokleti Irci, oni moraju da kukaju zbog nečega ili ničega, ali nikad niste čuli da Irac gladuje.

– Ernest Hemingway , u pismu Sherwoodu Andersonu iz 1922;

PROTIV:  Ne volim Hemingwaya. I znam da ne volim Odiseja onoliko koliko bi trebalo da volim — ali opet, nikada nisam marila ni jednu desetinu za Odiseju, koliko za Ilijadu.

– Donna Tartt u  New York Timesu;

ZA: Ovaj put sam uspio da bezbjedno nabavim svoju kopiju Uliksa. Radije bih volio da ga nikad nisam pročitao. To mi stvara kompleks inferiornosti. Kada pročitam takvu knjigu, a zatim se vratim svom poslu, osjećam se kao evnuh koji je pohađao kurs pjevanja i može se prilično dobro predstaviti kao bas ili bariton, ali ako pažljivo slušate, možete čuti staru dobru škripu kao i uvijek.

– Džordž Orvel , u pismu Brendi Salkeld iz 1934. godine;

PROTIV: [Nisam mogao da završim] Uliks. Trebao mi je savjetnik za diplomski rad da me udari bičem preko glave, a nisam ga imao.

– Jonathan Franzen , u intervjuu za  Guardian;

ZA: Uliks  je svakako najveći roman na engleskom jeziku, a moglo bi se reći da je najveće pojedinačno umjetničko djelo u našoj tradiciji. Koliko je onda značajno i koliko zadirkujuće to što je ovo remek djelo trebalo da bude komedija i da je njegov tvorac trebao eksplicitno cijeniti komičnu “viziju” nad tragičnom – koliko je uznemirujuće za našu sklonost za redom koji, uz počast odanoj klasičnoj antici, tako pedantan da je sigurno burleska, Džojsova egzibicionističnost nikada nije tako ozbiljna kao kada je najnečuvenije komična. Joyce se možda obraćao svojim čitaocima kada je pisao Nori 1909. godine: „Sada… želim da iznova čitate sve što sam vam napisao. Nešto od toga je ružno, opsceno i zvjersko, nešto je čisto, sveto i duhovno: sve sam to ja.”

– Joyce Carol Oates , u eseju iz 1976. godine, „Jocoserious Joyce“;

PROTIV:  Unatoč svojim vrlo brojnim kvalitetama – to je, između ostalog, svojevrsni tehnički priručnik, u kojem mladi romanopisac može proučiti sve moguće i mnoge sasvim nemoguće načine pričanja priče – Uliks je jedna od najdosadnijih knjiga ikada napisanih i jedna od najmanje značajnih. To je zbog potpunog odsustva bilo kakve vrste sukoba u knjizi.

– Aldous Huxley, 1925. godine;

ZA: Joyce je zaista doveo moj univerzum do krajnjih granica. Čitanje Uliksa promijenilo je sve što sam mislio o jeziku i sve što sam shvatio o tome šta knjiga može učiniti. Bio sam u vozu na putu do dosadnog privremenog posla kada sam imao oko 25 godina; Ušao sam u Totenhem, severni London, i otvorio prvu stranicu Uliksa. Kada sam izašao u ulici Liverpool u centru Londona, ne mislim da je pretjerano reći da se cijeli tok mog života promijenio. Iako se na njega gleda kao na strašno ozbiljnog i cerebralnog, toliko je zadovoljstvo čitanja Joycea, njegova zabava i rizik koji preuzima sa jezikom; ne postoji ništa tako prijatno kao toliko ogorčena Joyeova igra riječi.

– Eimear McBride je pisao u Guardianu;

PROTIV: Precijenjeno… Joyceov Ulysses. Kapa dolje. Profesorska knjiga. Mada pretpostavljam da ako si Irac sve ima smisla. Odložio sam većinu knjiga, nedovršenih. Većina knjiga nije baš dobra, i nema razloga da budu. Kakav god „talenat” bio, on se ne raspoređuje demokratski.

– Richard Ford u New York Timesu;

ZA: Mogu da se sjetim knjiga koje su izazvale male eksplozije u mom umu, pokazujući mi književne mogućnosti o kojima nisam ni sanjao dok ih nisam pročitao. Uliks Džejmsa Džojsa bila je jedna od takvih knjiga.

– Salman Rushdie , u nedavnom intervjuu za  Guardian;

PROTIV: Uliks je knjiga koja teče na sedamsto trideset i pet stranica, tok vremena od sedamsto trideset i pet dana koji se svi sastoje od jednog jedinog i besmislenog dana. Svakako, potpuno nebitan 16. jun 1904. godine, u Dablinu—dan u kojem se, istina, ništa ne dešava. Potok počinje u praznini i završava u praznini. Da li je sve ovo možda jedna jedina, neizmjerno duga i pretjerano komplikovana Strindbergova izjava o suštini ljudskog života, i ona koja, na užas čitaoca, nikada nije završena? Možda se dotiče suštine života; ali sasvim sigurno dotiče deset hiljada životnih površina i njihovih sto hiljada gradacija boja. Dokle seže moj pogled, na tih sedamsto trideset i pet stranica nema očiglednih ponavljanja i nema nijednog posvećenog ostrva na kome bi se napaćeni čitalac mogao odmoriti. Ne postoji ni jedno mjesto na kojem bi mogao sjesti, opijen uspomenama, i sa kojeg bi mogao radosno da razmatra dio puta koji je prešao, bilo to sto stranica ili čak manje. Kad bi samo mogao prepoznati neko malo uobičajeno mjesto koje se uvuklo tamo gdje se nije očekivalo. Ali ne! Nemilosrdni i neprekidni tok se kotrlja, a njegova brzina ili količina padavina rastu u posljednjih četrdesetak stranica sve dok ne pomete čak i znakove interpunkcije. Tako daje najokrutnije izraze onoj praznini koja oduzima dah i guši, koja je pod takvom napetošću, ili je toliko ispunjena da pukne, da postaje nepodnošljiva. Ova potpuno beznadežna praznina je dominantna nota cijele knjige. Ne samo da počinje i završava u ništavilu, već se ne sastoji ni od čega, sem ništavila. Sve je to pakleno ništavno.

…

Sedamsto trideset i pet stranica koje ne sadrže ništa nikako se ne sastoje od praznog papira, već su izbliza odštampane. Čitaš i čitaš i čitaš i pretvaraš se da razumiješ ono što čitaš. Povremeno upadneš kroz zračni džep u drugu rečenicu, ali kada se jednom postigne odgovarajući stepen rezignacije navikneš se na bilo šta. Tako sam i ja čitao do sto trideset pete stranice s očajem u srcu, usput zaspao dvaput.

– Carl Jung , u recenziji iz 1932. godine;

ZA: Živjeti uz djela i pisma Jamesa Joycea bila je ogromna privilegija i zastrašujuća lekcija. Da, još više se divim Džojsu jer on nikada nije prestajao da radi, te riječi i transupstancijalizacija riječi su ga opsjedali. Bio je slomljen čovjek na kraju svog života, nesvjestan da će Uliks biti knjiga broj jedan dvadesetog te, zapravo, i dvadeset prvog vijeka.

– Edna O'Brien, u Atlantiku;

PROTIV: Pročitala sam 200 stranica [ Uliksa ] do sada – ni trećinu; i bila sam zabavljena, stimulisana, očarana, zainteresovana u prva 2 ili 3 poglavlja – do kraja grobljanske scene; a zatim zbunjena, zamorena, iziritirana i razočarana mučnim studentom koji se češe po bubuljicama. A Tom, veliki Tom, misli da je ovo u rangu sa Ratom i mirom! Čini mi se nepismena, nedorasla knjiga; knjiga samoukog radnika, a svi znamo koliko su uznemirujuće, koliko su egoistične, uporne, sirove, upadljive i na kraju odvratne. Kada se može jesti kuvano meso, zašto jesti sirovo? Ali mislim da ako ste anemični, kao što je Tom, slava je u krvi. Kako sam se i sama prilično smirila, uskoro sam ponovo spremna za klasiku.

– Virdžinija Vulf , u dnevničkom zapisu iz 1922;

ZA: I pored svih njegovih užasnih pasaža, Uliks je djelo visokog genija. Čini mi se da njegova važnost leži, ne toliko u otvaranju novih vrata znanju – osim ako dajući primjer anglosaksonskim piscima da sve zapisuju bez grižnje savjesti – ili u izmišljanju novih književnih oblika – Joyceova formula je zaista, kao što sam ja već naznačio, stara skoro sedamdeset pet godina — kao što je još jednom postavio standard romana tako visoko da se ne treba stiditi da zauzme svoje mjesto pored poezije i drame. Ulysses ima trenutačan efekat da sve ostalo izgleda mesingano. Otkako sam ga pročitao, tekstura drugih romanopisaca izgleda nepodnošljivo labava i nemarna; kada iznenada nesvjesno dođem na stranicu koju sam sam napisao, potresem se kao da sam kriv. Sada je samo pitanje da li će Džojs ikada napisati tragično remek-djelo koje bi pored ovog komičnog.

– Edmund Wilson , u recenziji za New Republic iz 1922;

PROTIV: Uzmite ovog Irca Joycea, neku vrstu Zole koji je otišao u sjeme. Neko mi je nedavno poslao kopiju  Uliksa . Rečeno mi je da to moram pročitati, ali kako neko može proći kroz takve stvari? Pročitao sam malo tu i tamo, ali, o moj Bože! Kako mi je dosadilo! Vjerovatno Joyce misli da je veliki romanopisac zato što štampa sve prljave riječi. Znate, naravno, on je svoje ideje dobio od Dužardina? . . . Uliks  je beznadežan, apsurdno je zamisliti da se bilo koji dobar cilj može poslužiti pokušajem da se zabilježe svaka misao i osjećaj bilo kojeg ljudskog bića. To nije umjetnost, to je pokušaj kopiranja Londonskog imenika.”

– Džordž Mur u razgovoru sa prijateljem, kako je objavljeno u Constellation of Genius: 1922. godine;

ZA: Ne želim da pobjegnem od njega. Muški pisci imaju problem sa Džojsom; svi su „u dugoj sjenci Džojsa, a ko može da uđe u njegove cipele?” Ne želim cipele, hvala puno. Joyce je sve učinio mogućim; otvorio je sva vrata i prozore. Također, imam jaku teoriju da je on zapravo bio žena. Pisao je beskrajno introspektivne i pitome stvari, što je optužba za spisateljice – nema akcije i ništa se ne dešava. Onda pogledaš Uliks i kažeš, on je bio djevojka, to je bila njegova tajna.

– Anne Enright u intervjuu za  Boston Globe 2008. godine;

PROTIV: Žao mi je, ali ja sam jedan od ljudi koji ne znaju čitati Uliks. Samo dijelove. Ali drago mi je što sam vidio knjigu, budući da nas u Evropi obično pominju zajedno – Džejmsa Džojsa i DH Lorensa – i osjećam da bih trebalo da znam u kom društvu se vučem do besmrtnosti. Pretpostavljam da bi Joyce gledao iskosa na mene kao i ja na njega. Mi biramo Paolu i Frančesku da lebde niz vjetrove pakla.

– DH Lawrence, u pismu SS Koteljanskom iz 1922. godine;

ZA: Činjenica je da svaka knjiga mijenja naše živote. Ali Kerouac me je šutnuo kad sam imao 13 godina. Bio sam klinac iz predgrađa koji je živio u Dablinu, i on me je otvorio sa On the Road. Nekoliko godina kasnije, kada sam imao 21 godinu, vozio sam bicikl preko Sjedinjenih Država. Tražio sam duh Deana Moriartyja. Nakon toga su to bili Ferlinghetti, Brautigan, Kesey. A onda sam otkrio koga sam sve vrijeme trebao poznavati — Joyce. Zamislite to, morao sam otići u Ameriku da nađem irskog pisca. Od tada ga stalno i ponovo otkrivam. Ulysses je najpotpuniji književni zbornik ljudskog iskustva. Svaki put kad ga pročitam, ostavi me budnim i sirovim. Nedavno sam imao priliku pogledati rijetko prvo izdanje. Kada sam otvorio prelom, ispao je mali komadić stranice, ne veći od pločice kiseline. Niko to nije tražio, čak ni Kerouak. Stavio sam ga na prst i učinio ono što bi bilo ko drugi: pojeo sam ga.

– Colum McCann u GQ;

PROTIV: Postoje dva kolosalna otiska prsta koja su ostavila književna nesposobnost na Uliksu  koji pokazuju da ga pedantna tačnost o slovu i bezosjećajnost prema duhu mogu divlje odvesti čak i dok je još uvijek odan klasicizmu. M. Veléry Larbaud je prvi otkrio da naslov tog velikog djela nije umetnut samo da bi ga otežao, već da postoji bliski paralelizam između incidenata Odiseje i Uliksa: da je Leopold Bloom Uliks, Stephen Dedalus je Telemah, Marion Bloom je Penelope, kancelarija novina je Pećina vjetrova, brat je mjesto mrtvih, itd. Ovo prepoznavanje uranja poklonike gospodina Joycea u duboke ekstaze od kojih se nikada ne oporavljaju dovoljno da bi se zapitali koja je svrha, dovraga, kojoj služe ove analogije.

…

Nekoherentnost, to jest predstavljanje riječi drugačijim od redoslijeda koji je određen bilo kojom logikom riječi, a ne u formiranju rečenice, barem je stvarna namjera, a ne samo uslov, i iako je također pogodna za rukovanje samo u posebnim slučajevima, taj poseban slučaj je svakako sadržan u Uliksu. Ali nažalost gospodin Joyce to primjenjuje na mnoge stvari u Uliksu, kao i na taj poseban slučaj.

– Rebecca West, Čudan slučaj Jamesa Joycea,  Bookman,  1928. godina.