Čovjek zakorači u napuštenu sobu na željezničkoj stanici i iznenada se suoči sa zagonetkom vlastite prošlosti.

Prekretnica u najnovijem romanu W.G. Sebalda, „Austerlitz“, dolazi kada naslovni lik odluta u napuštenu Žensku čekaonicu na Liverpool Street stanici u Londonu 1970-ih. U ovoj ogromnoj, napuštenoj, viktorijanskoj relikviji od sobe, on osjeća užasnu buru sjećanja; već je bio ovdje. Penzionisani istoričar umjetnosti koji je usvojen i odgojen u Velsu od strane emocionalno zamrznutog ministra, Austerlitz nikada nije znao svoje pravo poreklo. Ali tek kada uđe u sumorne okvire čekaonice, posumnja da izvor njegove nesanice i opšteg osjećaja pustoši koji ga muče možda leži u priči o prve četiri godine njegovog života. „Nikad nisam bio živ“, objašnjava on svoje otkriće, „ili sam se tek sada rodio, u večeri moje smrti.“

Ovaj trenutak se dešava na pola puta kroz knjigu, i dok se veći dio romana koji je do njega vodio u početku izgledao vijugav, a možda čak i nasumičan, sve je to zapravo utkano u Austerlitzov proboj u prošlost koju je cijeli život izbjegavao. Austerlitzova priča je ispričana kroz njegove razgovore sa neimenovanim naratorom romana. Njih dvojica se sastaju s vremena na vrijeme tokom godina, ponekad po dogovoru, a ponekad slučajno. Njihovi razgovori lutaju, kao i razmišljanja pripovjedača, baveći se temama poput zoološkog vrta u Antwerpenu s noćnim životinjama i sličnosti očiju takvih životinja s očima „određenih slikara i filozofa koji žele prodrijeti u tamu koja nas okružuje isključivo gledanjem i razmišljanjem.“ Postoje digresije o arhitekturi željezničkih stanica i drugih velikih javnih zgrada; istorija utvrđenja i potpuna ludost vjerovanja da njihova izgradnja može osigurati gradu bilo kakvu trajnu zaštitu; ponašanje golubova pismonoša; tužni životi moljaca; Austerlitzov prezir prema ručnim i zidnim satovima i njegova ljubav prema fotografiji.

Sebaldova fikcija ima malo, ali veoma posvećeno čitalaštvo koje se sastoji uglavnom od drugih pisaca i kritičara. Suzan Sontag ga je hvalila kao jednog od rijetkih preostalih primjera “plemenitog književnog poduhvata“, što je gotovo uvijek loš znak, i bez obzira koliko njegovi obožavatelji vole njegovo djelo, čini se da je nemoguće napisati recenziju o njemu koja bi zvučala koherentno, a kamoli privlačno. Sve bi to moglo navesti opreznog čitaoca da posumnja da je prosječna knjiga Sebalda tanak, isušen primjerak modernističkog evropskog romana, oprezan pri izbjegavanju takvih vulgarnosti kao što su lik i priča i, kada se uopšte može razumjeti, izgleda da podržava pasivnu, depresivnu filozofiju o besmislenosti ljudskog postojanja.

„Austerlitz“ nije ništa od toga, iako ovo djelo nije lagano štivo u bilo kojem konvencionalnom smislu. Nije teško pogoditi šta se dogodilo Austerlitzovim roditeljima; čak i njegov sopstveni um pokušava da ga zaštiti od istine tako što ima nerazumljivu averziju prema njemačkom jeziku i evropskoj istoriji 20. vijeka. Pa ipak, Sebald implicira, da u svakom od nas leži impuls ka razumijevanju, ka sjećanju i osjećaju koji se bori da pobjegne na otvoreno i neće nam dati mira ako ga poričemo. Naizgled razne digresije u „Austerlitzu“ su dijelovi slagalice koji, kada se sklope, formiraju čovjekovu dušu i čine ga cijelim prvi put poslije više decenija. Roman je i lukava ilustracija kako su navodno suhe preokupacije učenjaka često ukorijenjene u najintimnijim problemima.

Čak i prije nego što svi ovi komadi slagalice konačno sjednu na svoje mjesto, svaki nudi svoje zadovoljstvo i pokazuje zašto je Sebald tako visoko cijenjen od strane drugih pisaca. (Prevodilac Anthea Bell — Sebald piše na svom maternjem njemačkom jeziku — otežava sjećanje na to da knjiga nije originalno napisana na engleskom.) Postoje brze, duhovite, gotovo dikensovske skice likova — menadžera hotela koji je „jedan od onih rijetkih i često prilično misterioznih ljudi… koji se uvijek nalaze na svojim radnim mjestima i za koje se ne može zamisliti da će ikada osjetiti potrebu da odu u krevet“, na primjer. A tu su i blistavi odlomci poput onih koji se tiču ​​ekscentričnog pra-ujaka Austerlitzovog školskog druga, prirodnjaka koji vjeruje da su „mnoge od najljepših boja već nestale“ sa Zemlje i koji vodi dječake na ponoćnu ekspediciju „gledajući misteriozni svijet moljaca“, među kojima neki od njih imaju „kragne i plaštove kao nekakva elegantna gospoda na putu ka operi.“

Austerlitzova priča o gubitku i oporavku ima svoju paralelu u savjesti same Evrope, pa je tako, do kraja Sebaldovog romana, dio o neljudskoj arhitekturi monstruozne, nove glavne biblioteke u Parizu izgledao kao da je riječ o modernoj istoriji i najelementarnijim emocijama u isto vrijeme. „Austerlitz“ je knjiga koja se razvija u mislima svojih čitalaca, postepeno otkrivajući, korak po korak, da najljepše boje ipak nisu nestale iz našeg svijeta.