Sjećate li se kada sam vam rekla u svojoj recenziji za Heleninu tajnu da nikada nisam pročitala lošu knjigu koju je napisala Lucinda Riley, ali da imam još dvije za pročitati dok ne pročitam cijelu njenu bibliografiju? Pa, našla sam jednu koja mi se nije svidjela.

Stvar u vezi sa knjigom koja me je uglavnom zbunjivala je to što uopšte nije loše napisana. Naravno, to nije bio Lucindin najbolji rad. Međutim, s obzirom na to da ju je napisala još 90-ih godina i da je tada objavljena pod imenom Aria , mogao sam shvatiti da se njen stil pisanja od tada samo poboljšao. Za mene je to još uvijek bila jako čitljiva knjiga. Jedini razlog zašto mi je trebalo skoro mjesec dana da je završim bio je samo to što je ovaj roman upao u moje ponovno čitanje serijala o  Harry Potteru, što je za mene imalo prioritet nad bilo čim drugim.

Moji prvi problemi sa knjigom počeli su kada me nijedan od likova nije uvukao u njihov život i putovanje kroz knjigu. U početku je Rosanna, jedan od dva glavna lika i jedna polovina ljubavne priče, bila zanimljiva. Tek kada je ona, zbog svoje navodno velike ljubavi ka Robertu, prestala da brine o bilo čemu i bilo kome osim o njemu, i ja sam izgubila interesovanje za nju. U poslednjih nekoliko poglavlja njena nećakinja i Robertova ćerka Ella bile su zaista jedini lik do kojeg mi je stalo. Čak ni njen slatki brat Luca ili njegova sudbonosna ljubav Abi nisu bili toliko zanimljivi.

Da budem iskrena, njihova ljubavna priča bila je milion puta bolja od one Rosanne i Roberta. To što on želi postati sveštenik je samo prepreka, što mi se nije toliko sviđalo. Pravi problem s knjigom za mene je bio nasilan odnos između Rosanne i Roberta. Od tada sam čitala kritike o Maloj Italijanki na Goodreads-u i ne mogu, do kraja života, da ne razumijem zašto bi to neko smatrao sjajnom ljubavnom pričom. Možda nikada ranije nisam imala ovakvu ljubav i stoga je ne mogu razumjeti, ali s obzirom na moje lično stajalište, ovo je bila emocionalno zlostavljačka veza i ništa drugo.

Kada je Rosanna bila sa Robertom, kojeg je voljela još od svoje jedanaeste godine, a ušli su u vezu tek kada je ona imala 21 godinu; ona bi radila sve što je on želio. Diktirao joj je karijeru – oboje su operski pjevači – čak ju je natjerao da napusti porodicu jer više nije mogao posjetiti Italiju zbog afere sa udatom ženom. Kada ga je konačno napustila nakon otprilike dvije trećine knjige, nadala sam se da će tako i ostati. Čak se bila sastala sa zaista finim muškarcem po imenu Stephen. Njena ljubav – ili opsesija, radije bih rekla – prema Robertu je nadvladala nju i ona ga je uzela nazad.

Ovo je bio prvi put da sam poželjela da bacim knjigu o zid, nešto što nikada u životu nisam željela da uradim. Nekako sam mogla da shvatim da će opet primiti natrag tog idiota – oprostite na mom francuskom. Ja to nikada ne bih uradila da sam na njenom mjestu, ali svako ima svoje stavove. Ono što nisam mogla razumjeti – i nikada neću moći razumjeti – je kako ga je mogla primiti nazad nakon što nije mario za njihovog malog sina tokom njihovog raskida. Njegov izgovor je, naravno, bio da nije mogao podnijeti da ih razdvoje nakon nekoliko sati posjete. Nije mi to baš prodao… Samo mislim da mu to nije smetalo. Na kraju krajeva, napustila je njega, veliku opersku zvijezdu. Zašto bi on brinuo o svom sinu kojeg ima sa njom?

Mogla bih da nabrajam u nedogled o ovoj temi jer me toliko ljuti. Umjesto toga, ispričat ću vam kako sam drugi put htjela baciti knjigu o zid. Predosjećam nekakav obrazac, a Vi? Nekoliko sedmica nakon što je Rosanna primila natrag Roberta i ubrzo nakon što su njena sestra i Ellina majka umrle, odlazi i posjećuje ga u Beč ostavljajući svog dvogodišnjeg sina sa svojom 15-godišnjom nećakinjom. Ubrzo nakon što je stigla u Beč, nazove Ellu i čuje da joj je sin bolestan. I njen muž to čuje, što ga uopšte ne interesuje i pazi da više nijedan poziv ne stigne u njegovu sobu. Tek kada joj je Luca, njen brat, koji je došao u pravo vrijeme, javio da joj je sin u bolnici, vratila se. Roberto s druge strane ostaje u Beču, iako je imao slobodnog vremena. Ali iskreno, koga bi zanimalo njegovo bolesno dijete?

Tek nakon svađe sa Lukom, gdje on iznosi sve brige koje sam i ja imala, i činjenicu da je njen sin sada skoro gluv, Rosanna može vidjeti šta je izazvala njena opsesija Robertom. I kakva je užasna osoba postala zbog toga. Iskreno, bio bi to Eureka trenutak da se cijela ova stvar nije tretirala kao najveća ljubavna priča ikada. Čak i Rosanna to kaže u pismima svom sinu koja piše nakon Robertove smrti.

Pokušavam pronaći način da ovom malom brbljanju dam dobar završetak. Čini se da ga ne nalazim, pa ću ga ostaviti na tome. Bila bih veoma zainteresovana da čujem Vaše utiske ako ikada budete čitali Malu Italijanku, da li vam se sviđala ili ne.