Ovo je četvrti Balzacov roman koji sam pročitao (poslije Izgubljene iluzije, Crne ovce i Rođake Bette ) i vjerovatno je najbolji od ostalih romana koje sam do sada pročitao. Čiča Gorio fokusira se na jednog mladića iz francuske provincije, Eugènea de Rastignaca, koji se upravo nastanio u Parizu i planirao da postane advokat. Želi se brzo penjati na društvenoj ljestvici i njegova nestrpljivost za novcem, statusom i moći će ubrzo da se ukrsti sa jednim siromašnim ocem dvije kćeri (čiča Gorio) koji im nesebično posvećuje svoje preostalo vrijeme (ili, tačnije, sjećanje na njih). Od raskošno uređenih pariških salona do ludnica koji vladaju u siromašnom konaku, rezultat ovog ukrštanja puteva je uzbudljivi sudar realnosti i iluzije, mladosti i starosti, nemilosrdne sebičnosti i nesebične predanosti, a sve se to dešava u samom srcu turbulentnog i eksploatatorskog Pariza 1819. godine.

Roman počinje ovim redovima: „Mme. Vauquer… je starija osoba, koja je posljednjih četrdeset godina držala konak u Rue Neuve-Sainte-Genevieve ” [Balzac/Brak, 1835/1991: 3]. Unutar ovog establišmenta nalazi se menažerija neobičnih likova koji nekako uspijevaju da se uklope u mali prostor koji im je dodijeljen i zajedno žive u „najružnijoj četvrti Pariza” [1835/1991: 5]. Ovaj karikaturalni ansambl u Mme. Vauquerinoj kući se sastoji od: “bogate” gđe. Couture, učenice Victorine Taillefer, muškarca sumnjivog porijekla Poireta, mutnog lika M. Vautrina, neudate starije žene Mlle. Michonneau, penzionisanog proizvođača vermicella, M. Goriot; i student prava M. de Rastignac. Uz Čarlsa Dikensa, Balzak je pravi majstor kada su u pitanju opisi. Njihova živopisnost vas uvlači u narativ, a Balzakov naročiti pretjerani sarkazam je zadovoljstvo čitati. U tom smislu čitamo o jednom depresivnom mjestu “gdje zvuk točkova stvara senzaciju“, i gdje postoji osjećaj “zatvorenosti oko tih visokih zidova vrta” [1835/1991: 5]. Likovi u kući predstavljeni su šareno, odnosno kao jedna depresivno šarena porodica: „njihova hladna, tvrda lica su bila istrošena kao novčići koji su povučeni iz opticaja” i, iako ih je „rutina postojanja održavala u kontaktu… bili su dijelovi mehanizma koji je tražio podmazivanje” [1835/1991: 14, 20]. Individualna i grupna psihologija ovih ljudi, uključujući njihove skrivene pretpostavke o drugima i nesporazume koji iz njih proizilaze, ubrzo rezultiraju jednom osobitom dramom.

Među ovim likovima ističe se stariji muškarac poznat kao Čiča Gorio. On je jadna figura i „predmet svih šala“ [Balzac/Brak, 1835/1991: 21]. Ima nešto veoma patetično u vezi Gorioa jer je on „penzionisani proizvođač vermicella“. Još uvijek duboko u svojim slikama kvaliteta brašna i kruha, nedotaknut kada su u pitanju svjetski poslovi, on odmah predstavlja ogromnu suprotnost Eugèneu de Rastignacu, mladom i energičnom liku ​​koji ostaje au courant, i uopšteno željan da zaobiđe naporan rad i preskoči sve moralne nedoumice kako bi postigao svoj cilj društvenog uspjeha. Ova dihotomija između starog i mladog, iskustva i neiskustva, osobe koja je podržana i osobe koja podržava druge; nalazi se na čelu drame. Ni u jednoj drugoj klasičnoj književnosti moć kontrasta nije tako prisutna kao u Balzacovim romanima.

 „Znate li kako se čovjek proba ovdje? Brilijantnim genijem ili vještom korupcijom. Morate se ili probiti kroz ove mase ljudi poput topovske kugle, ili se provući kroz njih kao kuga. Iskrenost nema pravu svrhu. Ljudi se klanjaju pred snagom genija; mrze ga i pokušavaju da ga oklevetaju, jer genijalnost ne dijeli plijen; ali ako genijalnost ustraje, oni se klanjaju pred njim. Da sve sažmemo u frazu, ako ne uspiju da uguše genija u blatu, padaju na koljena i obožavaju ga. Korupcija je velika sila u svijetu, a talenta je malo. Dakle, korupcija je oružje suvišne osrednjosti; svuda ćeš osjetiti smisao toga.” [Balzac/Brak, 1835/1991: 126].

Bilo da su mladi protagonisti ajkule ili plijen u Balzakovom svijetu, svaka prava ljudska toplina i iskra suosjećanja osmišljeni su da se uguše jer tako funkcioniše društvo, a oni koji posjeduju prirodnu lukavost, sebičnost, hladnoću i glumačku sposobnost moraju uspjeti u okeanu spletke i obmane koje se naziva visokim društvom. Dakle, kada Rastignaca primi lijepa i bogata gđa. de Restauda, ​​on misli da je na sigurnom putu da sebi osigura bogatu zaštitnicu koja će mu se svidjeti i koja će mu olakšati sve novčane nevolje –  „između Mme. De Restaudinog plavog bidea i Mme. de Beauseninog salona u boji ruže, on je napredovao tri godine u vrsti prava koja nije priznata studija u Parizu, iako je to neka vrsta više pravne nauke i, kada se dobro razumije, predstavlja dobar put ka uspjehu svake vrste.” [Balzac/Brak : 1835/1991: 84].

Međutim, Rastignacov nailazi na nova iskušenja da ostvari još brže novčane i društvene dobitke, kao naprimjer preko njegovog drugog susjeda Vautrine i preko sestre gđe. de Restaudovine. Ubrzo ga razdiru različiti uticaji. Upravo u vrijeme kad je Rastignac postao tako običan i neutralan (on ipak doživljava porodični pritisak) njegovo kasnije izbjegavanje je bilo veoma intrigantno za istraživanje. Rastignac ne shvata da je upravo slijepa ljubav, odanost i krajnja požrtvovnost druge osobe ono što osigurava održavanje bogatstva, prestiža i ljepote kojima se tako divi u jednoj gospođi. Zanimljivo, slijepa je nada koju Gorio i Rastignac imaju za zajedničku, a koja u konačnici vodi do fatalnih ishoda.

U djelu Čiča Gorio svi Balzakovi likovi su domišljato postavljeni kao pijuni na šahovskoj tabli priče, spremni da odigraju dramu života. Balzak je majstor fine proze i sposoban je da i najobičniju dramu uzdigne do neke izuzetne forme. On u ovoj priči ne čini ništa drugo nego li to i delikatno se nosi sa spletkama i zamkama raznih osoba koje su sve prisiljene da igraju po svim pravilima igre kako bi osigurale povoljan ishod za društvo. Dok Rastignac upoznaje pravu cijenu brzog uspjeha („jer je život u Parizu jedna stalna bitka” [1835/1991: 99]), čiča Gorio, uzvraća, također razmišlja o svom izgubljenom vremenu i dolazi do drugih određenih spoznaja. Zatim, kraj koji muči i izaziva razmišljanje ispada gotovo previše savršen.

Balzakov Čiča Gorio je književna poslastica kao nijedna druga. Ovo je priča o izuzetnim ambicijama, društvenim zamkama i predrasudama u kojoj Balzac prodire u ljudsku prirodu, smišljajući snažnu i nijansiranu dramu roditeljske prirode, slijepe nade i granica ljudskog nagona za uspjehom.