Kako sam rođena i odrastala na Novom Zelandu, moje seosko djetinjstvo je propraćeno avanturama koje sam doživljavala kroz priče drugih, a često sam bila kažnjavana zbog živopisnog sanjarenja. Daleke zemlje sa egzotičnim stanovnicima i čudnim životinjama uzbuđivale su me i mamile. Pisala sam drame, ali naše prilično dosadne jersey krave nisu ništa doprinijele mojim pokušajima da ih angažujem kao glumce. Moji roditelji su moje pokušaje pisanja drama nazvali gubljenjem vremena. Bilo je prikladnijih poslova za mene. Pobijedili su i na kraju je moje „fantastično“ sanjarenje završilo. Prestala sam da pišem, ali nikad nisam odustala od čitanja; jedino na šta su me podsticali da radim uveče, kada su svi poslovi bili gotovi.

Čak i nakon što sam se preselila iz svog malog grada, nakon što sam putovala, imala ljubavne veze, udala se i dobila troje djece, bila sam nemirna. Nešto mi je nedostajalo u životu. Tek kada sam počela da radim u odjeljenju za socijalni rad u velikoj metropolitanskoj bolnici, shvatila sam da mi nedostaje pisanje; nešto mi je omogućilo da ponovo počnem da pričam priče. Ovog puta, umjesto da tražim inspiraciju negdje drugdje, počela sam koristiti neka svoja iskustva u svom pisanju.

Napisala sam scenario o dječaku u bolnici koji je vrlo sličan onom u kojem sam radila. Nikada nije režiran, ali me je postavio na put koji mi je promijenio život. Počela sam tražiti inspiraciju iz stvarnog života za svoj kreativni rad. Vidjela sam mali članak u novinama o Olimpijskim igrama u Melburnu 1956. u kojem se navodi da je šef sigurnosti tada imao samo 23 godine. Potražila sam čovjeka, koji se sada bliži penziji, i pitala ga o njegovom životu. Saznala sam tajne i detalje laži, špijuna, ubistava i otmica koje su se desile tokom ovih Olimpijskih igara. Bio je to san jednog scenariste.

Razvijanje priče zasnovane na događajima i temama iz stvarnog života činilo mi se prirodnim. Gdje god sam pogledala, vidjela sam potencijalne priče. Znajući da sam uvijek tražila teme iz stvarnog života, prijatelj jednog prijatelja mi je rekao za čovjeka koji ima priču za ispričati, čovjeka koji je imao potrebu nekom prenijeti tu priču, iako nije nužno znao kako, ili kome.

I tako sam upoznala Lalea Sokolova.

U nedelju popodne u mirnom unutrašnjem predgrađu Melburna, prepunog drveća, popela sam se stepenicama do apartmana 3, pokucala i 87-godišnji Lale Sokolov otvorio je vrata, a sa svake strane čuvao ga je po jedan pas; jedan veličine malog ponija, a drugi manji od moje mačke. Lale je bio zatvorenik u Auschwitz-Birkenau, gdje je upoznao svoju ženu Gitu i zaljubio se u nju. Od početka sam znala da njihova ljubavna priča nije jednostavna. Lale je držao za ruku drhtavu mladu djevojku, obrijane glave, odjevene u krpe, dok je on obilježavao njeno tijelo brojevima – bio je tetovažer u koncentracionom logoru.

Razgovarao je sa mnom dva sata prvog dana kada sam ga srela. U jednom trenutku je ustao i uzeo fotografiju sa obližnje konzole. Nasmijana Gita nas je oboje pogledala. „Bila je prelijepa, zar ne?“, prošaptao je. Pričvrstio je fotografiju na prsa nekoliko minuta prije nego što je stavio na sto između nas.

Upravo je Gitina smrt navela njenog muža (s kojim je bila 58 godina) da zamoli njihovog sina da pronađe nekoga kome bi mogao ispričati svoju priču; priču koju su on i Gita čuvali za sebe još od 1945.

Posjećivala sam Lalea dva do tri puta sedmično šest mjeseci. Namjerno sam odlučila da ne ponesem nijedan uređaj za snimanje prvih nekoliko mjeseci; Laleu je bilo važno da odvoji vrijeme, a mi da se upoznamo. Dobijala sam njegovu priču u komadima, često ispričanu brzim tempom sa ograničenom koherentnošću i bez toka ili veze sa mnogim drugim pričama koje je ispričao. Ali to nije bilo važno. Sjediti s njim i slušati ga je bilo očaravajuće. Vremenom sam počela da shvatam različite dijelove. Vinjete Laleovog i Gitinog života u Aušvicu spajale su se u najnevjerovatniju ljubavnu priču. Čula sam o djelima nevjerovatne hrabrosti i samilosti uz djela zvjerstava i varvarstva koja su dobro poznata. Ponekad je Lale djelovao zbunjeno ili je odbijao podijeliti detalje koji su se činili važnima. Bilo je očito da još uvijek užasno tuguje.

„Od početka sam znala da njihova ljubavna priča nije jednostavna. Lale je držao za ruku drhtavu mladu djevojku, obrijane glave, odjevene u dronjke dok je obilježavao njeno tijelo brojevima – bio je tetovažer u koncentracionom logoru.“

Ipak, nastavili smo da se redovno sastajemo. Svake druge ili treće posjete izlazili bismo na kafu, ili u bioskop, ili se sastajali sa nekim od njegovih starih prijatelja i grdila bih ga što me je predstavio kao svoju „djevojku“. Znala sam da je važno provesti ovakvo vrijeme sa Laleom, da ga upoznam dovoljno dobro da bi mu bilo ugodno pričati mi stvari koje nikada nije rekao nikome osim Giti, a također i da dobijem potpuniju sliku kakav je Lale bio, stvari koje je volio da radi, te kako se ponašao.

U narednih šest mjeseci naučila sam mnogo o Laleu. Saznala sam da se još uvijek smatra „maminim dječakom“, da se osjeća više povezanim sa ženama nego muškarcima, preferirajući njihovo društvo. Pričao bi o svojoj majci kao da ju je vidio nedavno, a ne prije više od šest decenija. Priznao mi je i da nije bio blizak sa ocem i da se osjećao krivim što je često govorio ocu da neće biti kao on. Time je mislio da ne želi da ima loš, nisko plaćen posao i da bude emocionalno odvojen od svoje porodice. Samo kao odrasla osoba, i sam otac, cijenio je žrtve koje je njegov otac podnio.

Kada je bio Laleov 89. rođendan, deset mjeseci nakon što smo se upoznali, imala sam prvi nacrt svoje priče spreman samo za njega. Oduševio se što je vidio svoje i Gitino ime na stranici za stranicom. Objasnila sam mu zašto dijelovi toga moraju biti izmišljeni: htjela sam da ljudima, s kojima je igrao fudbal, dam imena kada ih se on ne bi mogao sjetiti. Dobila sam od Gitine prijateljice detalje o životu u ženskom logoru kako bih mogla više da ubacim Gitu u priču, nešto što bi mi bilo uskraćeno u memoarima. Morala sam da izmislim kako bih mogla spojiti ljubavnu i opštepoznatu priču o istoriji.

Mislila sam da je moj cilj da zapišem stvari za Lalea, te da mu pomognem da bude svjedok istorije. Ali tokom mjeseci sam uvidjela da je Lale, oslobađanjem od traume i tragičnih događaja iz njegovog vremena u Auschwitz-Birkenauu, mogao početi da se liječi, emocionalno i fizički. Čovjek koji je svom sinu rekao da neće dugo biti na ovoj zemlji počeo je ponovo da se smije. Lale je živio samostalno, uživao u svakom danu svog života sve do trećeg dana nakon što je napunio 90 godina, a tri godine nakon smrti njegove voljene Gite. Njegov sin je rekao da su naši razgovori dali njegovom ocu te „dodatne“ godine, godine koje nikada nije očekivao da će imati.

Moja knjiga, Tetovažer iz Aušvica, priča je o zatvoreniku 32407 i zatvoreniku 34902, dvoje slovačkih Jevreja, dvoje običnih ljudi koji žive u jednom izuzetnom vremenu, lišeni slobode, svog dostojanstva, porodice, pa čak i imena, i kako su preživjeli neopisivi užas i živjeli i voljeli još više od 60 godina. Čast mi je da prenesem ovu priču. Nadam se da će čitaoci kada budu čitali Tetovažera iz Aušvica čuti samo Laleov glas, a da ja kao pisac ćutim u priči koja se ipak nekako uplela u moju vlastitu sagu o učenju i bilježenju ove nevjerovatne priče.

Izvor