Sto godina samoće – Ukratko

Roman Sto godina samoće je apsolutno remek djelo. Uspijeva uhvatiti mnoge slavne i manje slavne trenutke ljudske istorije. Knjiga je imala veliki uticaj na čitave generacije kasnijih pisaca kojima je u potpunosti promijenila pristup književnosti i književnog djelu. Sto godina samoće je zanimljiv i intenzivan roman koji nas, prikazom kolapsa i ponovnim stvaranjem novog Maconda u rasponu od samo jednog vijeka, upozorava na to kako se istorija ponavlja. Uvijek iznova.

Pad i uspon porodice Buendia prikazani su sa pozadinom satkanom od svih sukoba kojima su svjedočila latinoamerička društva. Čitavih sedam generacija porodice Buendia prikazano je na stranicama ovog romana.

Knjiga je izvorno napisana na španskom, ali je prevedena na trideset sedam jezika i do danas je prodana u više od trideset miliona primjeraka.

Tema knjige je prikaz dvije porodice koje svjedoče različitim istorijskim i životnim fazama u razdoblju od jednog vijeka. U romanu je prikazano i kako se i sami protagonisti priče pokušavaju uhvatiti u koštac sa svojom prošlošću i kako ta opsesivna potreba dovodi do propasti same porodice.

U romanu Sto godina samoće Macondo je metafora za novi svijet Sjedinjenih Država, koji je mnogima u jednom trenutku u mnogome  ličio na Obećanu zemlju. Ali točak istorije prokazaće ‘Obećanu zemlju’ kao samo još jednu istroijsku iluziju u nizu.

Ova knjiga se slobodno može nazvati remek djelom jednog vrhunskog pisca. U Macondu, na tom imaginarnom prostoru, metafore i vjerovanja postaju neupitne činjenice. Ono što je najneizvjesnije u romanu Sto godina samoće je zapravo realni život.

Prikaz knjige: Sto godina samoće Gabriela Garcie Marqueza

Sto godina samoće mnogi smatraju Marquezovim remek-djelom što samo po sebi puno govori – čovjek je ipak dobio Nobelovu nagradu. Roman priča priču o Macondu, izmišljenom gradu u Latinskoj Americi, kroz prikaz istorije porodice Buendia.

Buendije, generacija za generacijom, svjedoče usponu, slavi i padu mitskog grada koji su svi odreda nazivali svojim domom. U njihovim radostima i tuzi, u njihovim strahovima i strastima, zrcali se cijelo čovječanstvo, u svoj svojoj tragikomičnoj slavi. A u istoriji i mitovima Maconda čitaoc može da vidi cijelu Latinsku Ameriku.

Jose Arcadio Buendia s 19 godina kreće u potragu za zelenijim pašnjacima (zapravo, plavim morem) zajedno s nekim od građana svog rodnog grada, koji su ga odlučili slijediti. Skrasi se na mjestu koje mu se čini pravim i tako započinje južnoameričku (Kolumbijsku) zajednicu koja postaje grad Macondo, selo od 20 kuća od ćerpiča. Izdiže se s kamenitih obala rijeke, na “zemlji koju im niko nije obećao”.

Jose Arcadio je ubio čovjeka koji ga je uvrijedio jer je njegova supruga, Ursula, ostala djevica godinu dana nakon njihovog vjenčanja. Plašila se upuštati u rađanje djece, strahujući od rađanja djece s deformitetima, jer su se ljudi iz njihovog prvobitnog rodnog mjesta vijekovima unazad množili među sobom. Imajući to na umu, smatrala je da je sasvim moguće da su zapravo bili bliži rođaci nego što su vjerovali da jesu. Nakon što Jose ubije čovjeka koji je uvrijedio njegovu muškost, odlazi kući i oplodi Ursulu, nakon čega se pakiraju i odlaze da svoju budućnost traže negdje drugo.

S malim brojem domaćih životinja, koje Ursula koristi za uzgoj hrane, i Joseovim urođenim genijem za majstorske radove i nemirnom radoznalošću za sve što ima veze sa alhemijom, zajedno počinju da grade  život u potpuno novom mjestu u sred džungle koja ih okružuje– što u početku ide veoma teško. Gotovo u potpunosti su odvojeni od vanjskog svijeta osim povremenih posjetitelja, među kojima su i cigani koji sa svojim karavanima u njihov život donose čuda, mistiku i nepoznanice. Proći će decenije prije nego što ceste i željeznice omoguće putovanje vojske i radnika u industriji banana da okupiraju ovu malu zajednicu, prolivanjem krvi donoseći svježu krv u selo.

Pet generacija Buendija

Pet generacija i čitav vijek kasnije, Macondo i porodica koja ga je osnovala bore se pod teretom nazadovanja i propadanja. Ali, dragi čitaoče, kakvo rijetko zanimljivo iskustvo može pružiti istraživanje života običnih ‘jednostavnih’ ljudi, jednoličnih i idiosinkratičnis, čak i ako je ova izolovanost nenamjerno ili čak namjerno dovedena do groteske poput života pod staklenim zvonom! Sve do posljednje stranice, mi čitaoci, ako ne i sami članovi ove porodice, otkrivamo sve za svakodnevni život uobičajene perfidnosti, čuda, zablude i cjelokupnu magiju ljudskih ljubavi i strasti kakve postoje od početka čovječanstva. Iznimno pedantnim perom književnog genija, ciklusom ‘operi, isperi, ponovi’ koji majstorski izlaže, pisac bi zabavio i same grčke muze. On obećanje ljudske evolucije bolno jasno prokazuje lažnim.

Istorija, tehnologija, rat i politika dotiču grad koji raste, a zatim se sve više smanjuje, izobličujući i usmjeravajući život malograđana novim stazama koje  se, ma koliko izgledalo da vode u novo i nepoznato, na kraju se misteriozno, pokazuju kao besmisleno kruženje. Svaka generacija počinje iznova, ili barem, svaka od njih vjeruje da je nova i originalna, pa čak i ako se osjeća nevoljenom ili nesretnom, iako se svako od njih biva na određeni način okovan time što je dobio ime po nekom od predaka. Ista imena ovdje se tretiraju kao određena vrsta počasti koje se prenose kao artefakti kojima se roditelji, možda, nesvjesno nadaju, da će sljedeća generacija istog imena postići više i bolje. Ali ovo nasljeđivanje ne staje s imenima, prrenosi se više od imena! Čak se i tijela u tami doimaju slična.

Međutim, nadareni Marquez nas i nasmijava ili šokira dok posmatramo bizarnosti i ludorije svih generacija Buendija – sve dok se ne sjetite slične priče o svojim precima koju ste čuli s usana vaše vlastite bake ili majke – ako je se neka od njih uopšte usudila ispričati.

Sto godina samoće – Kraj

Priznajem da je knjiga teška. Pet generacija braće i sestara, te majki i očeva koji svi nose ista imena, čije slične avanture se ponavljaju uvijek iznova, na stotinama stranica u nizu neprekinutih rečenica bez mnogo paragrafa,  gustih ali smislenih. Ove ponavljajuće aktivnosti se kako čitanje odmiče pokazuju u konačnici besmislene. Uz sve pobrojano tu su i tone numinozne magije, duhova, vidovitosti, predviđanja, neobično pronicljivih i otkrivajućih snova – sve to postaje poput magle iznad rijeke koja beskrajno teče.

Rijeke su poznate po stalnom protoku vode koja iskri pred našim ošamućenim očima, obećavajući nam vožnju u nepoznate pustolovine, istovremeno nas umirujući i uzbuđujući, bogata metaforičkim i metafizičkim značenjem za nas stvorenja zvjezdane prašine i žudnje – ali, na kraju krajeva i rijeka ostaje samo voda.

Sto godina samoće je priča o tome šta zapravo znači biti čovjek, sa svim dobrim i lošim stranama čovještva. Ljubav, požuda i radost vječno su isprepleteni s bolom, neuspjehom i pohlepom, te smrću.

Dok čitate, primjetićete se kako se glasno smijete, ali i tugujete u tišini, jer Marquez uspijeva savršeno dodirnuti svaki aspekt ljudskog srca i njegove likove ne možete da ne osjećate stvarnima, čak i kada se njihove priče čine prilično pretjeranim. Ali to je uostalom ono o čemu se radi u magičnom realizmu – navesti čitaoca da povjeruje da čovjeka mogu proganjati žuti leptiri gdje god da krene, da čarobni tepisi ne samo da postoje, već teško da su nevjerojatniji od golemog komada leda, i da se lijepe djevojke ponekad uspinju u nebo pred jedva iznenađenim očima svojih porodica.

Gabriel García Márquez jedan je od najdarovitijih pisaca na koje ćete naići u svom čitalačkom iskustvu. Njegove priče oživljavaju pred čitaocima. Za njega se teško može reći da piše knjige; on stvara umjetničko djelo, slika slike, ali umjesto kistova koristi riječi. Ponekad zna biti malo pretjerano dramatičan i to je razlog zašto često nećete osjećati stopostotnu povezanost s nekim njegovim likom, ali užitak koji pruža čitanje njegovih romana sigurno neće ispariti.

Sto godina samoće nije priča o jadnom pukovniku Aurelianu Buendiji, koji je organizirao trideset i dva ustanka i izgubio svaki od njih, a s njima i svoje srce i osjećaje. Nije to ni priča o Ursuli Buendia koja je svjedočila slavi i propadanju svoga grada, kao i svoje porodice. To nije priča o životu Remediosa, zbog kog su muškarci ginuli, niti o borbama Aureliana Segunda koji se oženio najljepšom ženom na svijetu da bi shvatio da nikoga neće voljeti više od svoje ljubavnice. Ovo je prikaz istorije ljudske vrste, u svim vremenima – onom koje je bilo kao i onom i koje će tek biti – jer jedno je sigurno; vrijeme se kreće u krug.